Programski sadržaji
Hadžem Hajdarević
VODA KAO DOVA, DOVA KAO VODA - PRUSAČKE SIRAT-ĆUPRIJE
Ajvatovica je višestoljetno hodočašće Vodi. Gdje ima vode, ima i života; gdje nema vode, u bilo kojemu postotku ili obliku, nema ni života. Malom jezičkom igrom, samo pukom zamjenom glasova, vodu bismo mogli "premetnuti" u dovu. Dova, za muslimana, nije samo neposredno zahvaljivanje Bogu na svemu što je Svojom Milošću darovao životu, čovjeku, svjetovima, budućnosti, nego je blagoslovni način uspostavljanja ravnoteže sa svim stvorenostima i mijenama vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Prihvatimo li konstataciju da je voda krvotok Života na Zemlji, onda bismo mogli reći da je voda, kao dar Božiji, uslišana dova Života.
Vodom nisu samo oplemenjeni prostori (živopisni izvori, obale, vodeni tokovi, pejzaži, hramovi podignuti u čast vode), nego su oplemenjena vremena, sudbine, mnoga naša pojedinačna ili opća iskustva i pamćenja... Iz svih tih je razloga Ajvatovica, kao petstogodišnje mjesto dove za uzvišenu milost vode, postala svojevrsni hodočasnički fenomen, bosansko opće dobro, veza s vlastitom sudbinom i svim drugim pojavnostima i sudbinama od postanka do kraja svijeta.
Zemlja Bosna je puna prostorā obilježenih naročitim svojstvima. Te prostore su, s naglašenom vjerničkom predanošću, hodočastili mnogi pobožni ljudi i znatiželjnici. Bili su to izvori žive vode, pa pećine i stijene, visovi, stara groblja, građevine s legendnom sakralnom teksturom i dr. Do danas je održana tradicija masovnih zajedničkih molitava u Karićima kod Vareša, na izvoru rijeke Bune, kod Dobrih voda (Foča), na prijevoju Lastavica blizu Zenice, kod Djevojačke pećine u Brateljevićima, u Diviču, itd., itd., a vrelo na Ajvatovici, udaljeno sedam kilometara od drevnoga grada Prusca, samo je jedno od tih zborišta/dovišta, izabranih (kultnih) mjesta s posebnom duhovnom akumulacijom i energijom.
Ajvatovička dova, kojoj svake godine prisustvuje više hiljada hodočasnika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, kao i, sve više, iz inozemstva, upriličuje se sedmoga ponedjeljka poslije Jurjeva. Tom zajedničkom molitvom slavi se sami smisao dove što ju vjernik upućuje Uzvišenom Bogu i uspostavlja prisna zahvalnička veza sa svim onim što je Bog darovao čovjeku u prirodi. Hodočasnici, bilo da dolaze na konjima ili idu pješice uz mednomirisna prusačka brda, svečano su obučeni, najčešće u porodičnim narodnim nošnjama, a uz to i s vihorećim bajracima u rukama te drugim vidnim oznakama odakle sve dolaze i šta im je važno istaknuti u tim izuzetnim trenucima.
Prema narodnom predanju, Ajvaz-dedo je, nakon klanjanog sabah-namaza, četrdeset jutara molio Boga da se, u zdravoopojnoj četinarskoj šumi pod planinom Šuljagom, gdje je, za svoje Pruščane, uspio naći vrelo pitke vode, raspukne ispriječena stijena, kako se stanovnici njegova grada ne bi više "trovali" bunarskom vodom. Stijena je, inače, duga 74 metra a visoka oko 30 metara. Četrdeseto su jutro Ajvaz-dedi u san došla dva bijela ovna koji su se sudarili rogovima i to je bio nebeski znak da su njegove strpljive dove uslišane. Možda je zanimljivo spomenuti da je razmak u ovoj stijeni gotovo cijelom dužinom oko četiri metra. Voda je, potom, drvenim cijevima provedena do Prusca. Od tada je vrelo nazvano: Ajvatovica, a stijena: Ajvaz-dedina stijena.
To i sve drugo što je vezano za Ajvaz-dedu sačuvano je isključivo u narodnim predanjima. Za jedne je on bio sasvim poznata, konkretna historijska ličnost, sufija, islamski misionar, koji je došao u srednjobosanske krajeve zajedno s osmanskom vojskom. U Pruscu i njegovoj okolini uspješno je obavljao misionarsku zadaću te postao nadaleko poznat i cijenjen... Koliko se zna, prvu veliku opravku Ajvaz-dedina vodovoda načinio je čuveni učenjak Hasan Kafija Pruščak, to znači na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Ibrahim B. Salih iz Prusca napisao je bilješku u kojoj kaže da je bosanski namjesnik Miralem-paša, početkom 1785. godine, obnovio vodovod Ajvatovicu u gradu Pruscu, da je od rijeke do Musale bilo poredano 3.560 tormuka (drvenih cijevi), koji su iznosili po sedam pedalja, i da je svakih deset tormuka povezano u jedno uže. Historijski izvorin navode kako je više puta obnavljano I turbe Ajvaz-dede.
Međutim, već sama činjenica da Dova na Ajvatovici nije vezana za hidžretski (muslimanski) kalendar, dalo je za pravo onima koji i Ajvatovičko i gotovo sva druga dovišta u Bosni i Hercegovini posmatraju kao nastavak zborišta bosanskih "bogumila", prije pojave islama i Osmanlija na ovim prostorima, pa Ajvatovičku dovu razumijevaju prvenstveno kao prirodni kontinuitet bosanskokrstjanskih, predislamskih molitava za kišu, dobar rod, zaštitu ljetnih usjeva, odvraćanje neprijateljstava, isl. Mnogi veliki požari u Bosni, ratne i druge katastrofe, ali i ljudski nehaji u blagovremenom arhiviranju/memoriranju povijesnih činjenica, učinili su da još nema pouzdanijih podataka ko je zaista bio Ajvaz-dedo. U njegovu je slučaju legenda postala stvarnija od same stvarnosti.
Zanimljivo je primijetiti da se ajvatovičko hodočašće vodi događa u drugoj polovini mjeseca juna, na razdjelnici proljeća i ljeta, u vrijeme rane zrelosti svih božanskih tvari, sastojina i životonosnih cjelina. Juni je mjesec zrelih mirisa, ranog voća, najduže danjē sunčanosti, snažnih sokova života, kad je priroda na bosanskim prostorima u punoj erotokozmičkoj zanesenosti. Voda nije samo ono što izvire, teče, što se upotrebljava, konzumira, hvali, što čisti i pročišćava, nego, za duhovnike, pjesnike, hodoljupce, za sve nas obične smrtnike, ima onu simboličku vrijednost u kojoj se ogledaju svi drugi smislovi i poruke Života... O vodi možemo reći sve što mogu podnijeti izgovorene/napisane riječi i uvijek ćemo biti "u pravu" onoliko koliko smo bili kadri da vlastitim dlanima ili osjetilima zahvatimo bezobličnu i bezbojnu "suštinu" vode. Voda je živo biće, koje osjeća, pamti, raduje se, pati, i najotvorenija je onim stanjima čovjekovih doživljaja i svijesti kad svaki njeni izvor, pojavnost, prisutnost u prostoru prepoznamo kao neposrednu Božiju radionicu, a svaku brigu za vodu kao brigu za budućnost nas samih i ukupnoga života na Zemlji... U pucanju Ajvaz-dedine stijene i otvaranja mogućnosti da se u bili grad Prusac dovede pitka voda prepoznavane su mnoge vrhune simboličke vrijednosti tog nadnaravnoga čina, čime voda, odnosno omogućavanje dovođenja vode do ljudskih naseobina i obitavališta, postaje načelo vjerske, moralne opće humanističke osviještenosti o dobru, vrlinama i intenzivne čovjekove veze s Bogom i Njegovim stvaranjem i onda kad onaj koji pije vodu u njoj jedino prepoznaje tečnost a ne i najživotodajniji blagoslov Božiji.
U kasnijim vremenima, nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.) i masovnog stradanja bosanskohercegovačkih građana i njihovih tradicijskih vrijednosti, Ajvatovica se, dodatno, upotpunjuje profiliranim naučnim skupovima, raznim primjerenim kulturnopromotivnim sadržajima iz književnosti, teatra, muzičke baštine, filma, zatim prigodnim vjerskim, sportskim i drugim specijalnim programima. Svake se godine upriliče parade konjanika i onih koji, uz tekbire i ilahije, gromoglasno hitaju pješice, prije sabah-namaza, prema Ajvatovici. Na čelu je Ajvaz-dedin bajrak. Običaj je da muftija travnički bude prvi u koloni. To se doima toliko živopisnim prizorom da izmiče bilo kakvim deskripcijama i komparacijama. Redovno se uči Ja-sin šehidima Prusca i šehidima cijele Bosne i Hercegovine. Negdje oko šest sati ujutro, nadomak raspuknute, Ajvaz-dedine stijene, konjanici se odvajaju i izlaze na obližnju livadu, a povorka pješaka s bajracima, u najvećoj tišini, ulazi u klanac Ajvaz-dedine stijene. Kad se povorka smjesti u klanac, počne se učiti kur'anska sura Feth i dova.
Malo je ko na našim prostorima nježnije i suptilnije pisao o vodi kao što su to, posljednjih godina, pisali Esad Duraković, Enes Karić, Džafer Obradović, Muhamed Ždralović, mnogi drugi. Prvenstveno su, dakako, bili inspirirani Ajvatovicom i, generalno, bosanskim muslimanskim odnosom prema vodi. O vodama su spjevane najljepše pjesme, ispričane najljepše priče, za vode su vezane najsudbonosnije bosanske povjesnice. Očito je da voda oduvijek intenzivno kola u bosanskoj narodnoj tradiciji, običajima, predanjima, obredima, očuvanim porodičnim ili narodnim sjećanjima. Ovome valja dodati činjenicu da je Bosna i Hercegovina, u odnosu na svoju površinu, zemlja s najviše izvora pitke vode na evropskom prostoru. Vodom se čisti, pročišćava, napaja, natapa, povezuje, hrani, brani, čuva, komunicira, usrećuje i gotovo da nema naselja u Bosni i Hercegovini gdje nije podignuta neka javna česma ili koja druga zadužbina u slavu vode. Voda je, tako, zajedničko dobro i zajednička obaveza da ju se uvažava i čuva. Dok pijemo vodu, dok kapi vode držimo na otvorenom dlanu, dok se vodom čistimo ili uživamo u njenim pokretima i zapreminama, mi smo u najizravnijoj povezanosti s krvotokom Zemlje i Kozmosa. Svaki put bismo se mogli prisjetiti riječi bilo kojega ovdašnjeg fizičara savremenika kako svaki naš gutljaj vode, u određenom procentu, sadrži gutljaje svih drugih stanovnika Zemlje koji, od postanja svijeta, piju i u svojim organizmima probavljaju vodu.
Međutim, upravo u tim otvorenim mogućnostima različitih povijesno uvjetovanih rukavaca u "samoosvješćivanju"/"samospoznavanju" i voda i sve što je vezano za vodu kadikad se prljala prolaznoideološkim voljama, hirovitim društvenim dramama i upotrebama. Komunistički fanatici su decenijama branili hodočašće Ajvatovici; zabranjivali su dove za vodu i za život zato što je njima voda bila samo tečnost, svakodnevna potreba, prirodna pojava koju, kad zatreba, valja, prigodno materijalistički, upitomiti, dok se, u kasnijim, postkomunističkim vremenima, najavljivala opasnost da se Ajvatovičko dovište počne prilagođavati situacionim političkostranačkim, razrokim nacioosviješćujućim, egocentričnim voljama i potrebama. Ajvatovica i načelo vode kojim je Ajvatovica blagoslovljena umjela se strpljivo oduprijeti i jednima i drugima... Zato su u pravu svi oni koji u toj kasnojunskoj, ajvatovičkoj zahvali Bogu i veličanju vode, sušte supstancije Života i naše svijesti o njegovim veličajnim ritmovima, prepoznaju kao jednu od bosanskih duhovnooplemenjujućih, kulturnopromotivnih, životnopoticajnih, okupljačkih nada u sretniju i otvoreniju budućnost svih onih kojima zahvala/molitva Bogu izvire iz srca, iz osobne plemenitosti i dobra, pa kako god tu zahvalu/molitvu iskazivali u svojim vjerskim i vjerničkim različitostima.
Bosanske vode i sve bosanske duhovne i kulturne svetkovine u čast i slavu vode zajedničko su bosansko dobro i zajednička obaveza da ih se voli, poštuje i štiti. Na taj smo način, svakog juna u godini, sedam sedmica nakon Jurjeva, u blagoslovnoj prilici da naša direktna veza s Ajvatovicom, s Pruscem, sa svim slojevima bogate i impresivne bosanske vjerske, kulturne, nacionalne tradicije, bude takva da se i sami oćutimo čistijima i pročišćenijima u ajvatovičkim vodama i dovama upućenim Tvorcu Života.
